Zaštitom okoliša se smatra skup odgovarajućih, adekvatnih aktivnosti i mjera kojima je cilj sprječavanje onečišćenja i zagađenja okoliša, sprječavanje nastanka šteta, smanjivanje i/ili otklanjanje šteta nanesenih okolišu te povrat okoliša u stanje prije nastanka štete. Pojam sigurnosti okoliša pokazuje važnost “održavanja ekološke ravnoteže” te postojanje potrebe za “sprečavanjem sukoba uzrokovanih propadanjem okoliša”. Pitanja okoliša sve više postaju pitanja nacionalne, ali i međunarodne sigurnosti. Međunarodno pravo zaštite i očuvanja okoliša dio je međunarodnoga prava koji se sustavno razvija tek u novije vrijeme, nakon Konferencije UN o čovjekovom okolišu, održane 1972. u Stockholmu, iako se prvi međunarodni ugovori o zaštiti i očuvanju okoliša zaključuju već u 19. stoljeću. Zaštita morskog okoliša na međunarodnoj razini započela je međunarodnom Konvencijom o sprječavanju onečišćenja mora naftom koja je zaključena 1954. godine u Londonu. Najznačajniji globalni međunarodni ugovor usvojen nakon Stockholmske konferencije 1972. godine koji je zaokružio dotadašnji razvoj prava zaštite morskog okoliša i ujedno stvorio osnove za njegov daljni razvoj jest Konvencija UN o pravu mora iz 1982. g., koja je stupila na snagu 1994. g. Ona predstavlja kodifikaciju i progresivni razvoj prava mora općenito, a odredbe o zaštiti i očuvanju morskog okoliša sadržane su pretežno u njeno dvanaestom dijelu.