Hrana je fundimentalna i univerzalna tema. O njoj velik broj ljudi posvuda dnevno razmišlja. Možda je ta njena “običnost” i svakodnevna fiziološka potreba uzrokom što nije postala velikom temom svjetske etnologije u vrijeme njenog nastanka. Tek razvojem entoloških, antropoloških i povijesnih misli u drugoj polovici dvadesetog stoljećam ljudska prehrana biva ugrađena u socijalni i kulturni sustav ljudske zajednice, vrijedan istraživanja kakva su ranije započeli medicinskim kemijski i gospodarstveni stručnjaci. Ipak, hrana i u naše vrijeme vrlo rijetko (osim kruha) postaje muzejškim izloškom. Razlog je jednostavan: ona se pojede, teško ju je sačuvati ili rekonstruirati, te nije predmet koji može dobiti svoj standardni kataloški broj u muzeju ni mjesto u stalnom postavu. Cilj ovog rada je govoriti o tradicionalnoj gastronomiji na nestandardan način, koristeći sažeta ljudska sjećanja, izlažući prehrambene navike u kontekstu ozračja u kojem su nastale i(li) još uvijek traju. S naglaskom na regiju povijesne Poljičke Republike, u radu su istaknute vrijednosti starih jelovnika, kojima danas volimo pripisati status nacionalnog standarda, a stvorili su ih pučani iz onog što su posjedovali, u prvom redu da bi preživljeli, a zatim uživali u njima.

Food is a fundalmental and universal theme. About it, many people think every moment. Perhaps this is its "regularity" and the daily physiological need for what has not become a major topic of world ethnology at the time of its emergence. By the development of enthusiastic, anthropological and historical thoughts in the second half of the twentieth century, human nutrition is embedded in the social and cultural system of the human community, a worthwhile research initiated by medical chemists and economists. Nevertheless, food and in our time very rarely (except bread) becomes a museum exhibit. The reason is simple: it is eaten, it is difficult to preserve or reconstruct it, and it is not an object that can get its standard catalog number in the museum or the place in a permanent setting. The aim of this paper is to talk about traditional gastronomy in a non-standard way, using concise human memories, exposing nutritional habits in the context of the atmosphere in which they are created and (still) exist. With an emphasis on the region of the historic of Poljica Republic, the menues and the values of the old men, whom we now love to attribute to the status of the national standard, and they created them from what they possessed, primarily to survive and then enjoy them.