Upravni ugovori u hrvatskom zakonodavstvu predstavljaju novinu uvedenu Zakonom o općem upravnom postupku 2010. godine, novinu koja se nije pokazala uspješnom u praksi. Kontrola nad sklapanjem upravnih ugovora neophodna je i vrlo značajna zbog nekoliko razloga. Prvo, javnopravna tijela koja ih sklapaju čine to izvršavajući svoje javne ovlasti, što nedvojbeno podliježe kontroli zakonitosti; drugo, u sklapanju upravnih ugovora raspolaže se javnim sredstvima što je također neophodno kontrolirati; treće, sklapanjem upravnih ugovora često se zadire u korištenje javnih dobara. Zbog restriktivnog tumačenja upravnih ugovora u hrvatskom zakonodavstvu ovaj je institut nesporno uređen samo u Općem poreznom zakonu. Međutim, u našem pravu već više od dva desetljeća postoje ugovori koji zadovoljavaju sve pretpostavke da bi se mogli smatrati upravnim ugovorima. Iz tog će se razloga u radu autor više pozabaviti kontrolom nad ugovorima koje smatra upravnim ugovorima – ugovorima o koncesijama i ugovorima o javnoj nabavi. Autor će pokazati kako je današnje uređenje kontrole sklapanja upravnih ugovora, prvenstveno ugovora o koncesiji i ugovora o javnoj nabavi, neadekvatno i predložit će zakonodavne promjene koje će rezultirati kvalitetnijim sustavom kontrole sklapanja upravnih ugovora. Autor će pokazati i da se kontrola sklapanja upravnih ugovora ne može promatrati odvojeno od kontrole izvršavanja upravnih ugovora.